Već odavno je
počelo vrijeme za uređenje bašte i vlastitog kutka za opuštanje.
U većini
slučajeva ograničeni smo na gradsku zonu koja nam ne nudi veći prostor od prostora
balkonskih zidina. Taj ograđeni mali prostor je trenutno moja oaza.
Možda je nekome
to sasvim sporedna stvar na svijetu ali zaljubljenicima u prirodu je jako bitno.
Međutim za bitne
stvari u životu, ovaj tempo života nam ne dozvoljava da razmišljamo o svojim
oazama i opuštanju tijela i duše. Ne dozovljava i ne da vrijeme za bijeg iz grada,
sa betona i asfalta. Svakodnevne obaveze i utrkivanje sa vremenom
podrazumjevaju konstantno čekanje u redovima pod klimom ili bez, da se upali
zeleno svjetlo, čekanje autobusa na gradskoj vrevi praćenjem neprekidnim guranjem
mase. I sve ti se na izgled čini normalno.
Normalno je jer moraš i niko te ne
pita i ne nudi drugu opciju.
Neko je uspio
pobjeći, jer je odlučio da druženje sa prirodom i njenim kreacijama i te kako
ima smisla. Negdje potajno zavidim tim ljudima koji su odlučili da su u neraskidivoj
sprezi sa prirodom i svoju neodlučnost da se posvetim bitnim stvarima ne mogu
da promjenim. Za većinu životnih odluka za mene uvijek postoji sutra.
Zato sam za svoje
sutra stvorila svoj kutak prirode koji je tu i juče i danas i sutra. Zasadila
sam svoje želje koje rastu i pretvaraju se u nešto prelijepo.
Sve moje želje uspijevaju
u mojim rukotvorinama u koje sam unijela svu svoju ljubav i svoje vrijeme.
Ta moja uložena
ljubav se polako vraća i saznajem da sve ima svoj tok uzimanja i davanja. Živa
bića a među njima i biljke kao da znaju da treba za njih brineš. Da si za njih
izabrao najljepšu saksiju, stavio na najbolje mjesto, zalio sa posebnom vodom i
dodirnuo sa velikom pažnjom. Tako isto znaju da ti uzvrate svojom ljepotom,
bujnošću, cvjetanjem i plodom.
Moji kutak prirode podijeliću i sa vama dragi moji čitaoci, i možda, pa makar na jedan momenat, probuditi želju u vama da pođete mojim stopama. Vaše vizije možemo zajednički pretočiti u stvarnost i vi kao i ja možete uživati u čarima prirode.