Nešto malo drugačije

Da li se ikada pitamo da li smo to zaista mi kada se slikamo. Vječno težimo uhvatiti trenutak koji smo spremni podjeliti sa cijelim svijetom i pokazati koliko nam je bitan i koliko smo ponosni na taj događaj.

Danima osmišljamo mjesto, vrijeme, pozu i osobu sa željene fotografije. Čekamo da uhvatimo trenutak zalaska sunca, dodir usana ili osmjeh djeteta.

Planiramo godišnje odmore kao bi uhvatili trenutak dodira  talasa na našim stopalima i prodor sunčanih zraka kroz krošnje naše omiljene aleje.

Organizujemo zabave i rođendane da bi duvanje jedne svijećice bilo zabilježeno i vraćalo naše sjećanje na taj dan kroz cijeli život. 

Kako ne uslikati prve korake onih do kojih vam je najviše stalo i njihov prvi susret sa čarima prirode.

A šta je sa prvim plesom na dan kada ste se zarekli jedno drugom? Taj trenutak nećete nikada zaboraviti, ali bi volili da se odvezete vremeplovom na taj dan i  oslušnete muziku u pozadini  koja prati vaše korake. 

I pored živopisne memorije koje se rado sa osmjehom na licu sjećate, želite s vremena na vrijeme okrenuti stranicu albuma koji upija sve vaše najljepše trenutke.  Upija trenutke i skuplja prašinu na policama ormara na koje ponekad i zaboravimo da postoje.

Sve uspomene koje ste zabilježili svojim fotoaparatom  zaboravljene su i  na nekom od bezbroj uređaja koji čak možda više i nisu u upotrebi, resetovani i poklonjeni.

Kako naći lijek protiv zaborava......

Mogući spas sam pronašla u jedanom remek djelu koje krasi prazne zidove i police stana. Remek djelo koje izborom najboljih sjećanja možete ukrasiti nečiji drugi dom i oživiti zajedničke trenutke.